Poštovane dame i gospodo,

Danas i ovdje obilježavamo desetu godišnjicu privatnog školstva u Republici Hrvatskoj pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika Republike. Čast je to i ponos, no prvenstveno obveza, da privatno školstvo postane avangardom obrazovanja u vremenu kada znanje mora postati zamašnjakom napretka. Dame i gospodo, srdačno pozdravljam izaslanika Predsjednika Republike Hrvatske, prof. dr. Esada Prohića, prvu damu Republike Hrvatske, gospođu Milku Mesić, uvažene predstavnike Republike i Grada, moje drage sadašnje i bivše učenike i njihove roditelje i sve ostale dobrodošle goste.

Dame i gospodo, zašto privatno školstvo?

Pitanje koje se poput konstante provlači već desetak godina. Formalnih odgovora je mnogo: od pluralizma školstva, manjih obrazovnih grupa, elastičnije prilagodbe nastavnih planova i programa, motiviranih i vrsnih profesora, nastave u jednom turnusu prilagođenog radnom vremenu roditelja, pa sve do obogaćenog programa izvannastavnih djelatnosti.

Uvijek me međutim rastužuje kada na to pitanje kao i na pitanje «Kako Vam je palo na pamet otvoriti privatnu školu?» moram taksativno nabrajati formalne činjenice. Zašto? Zato jer Hrvatska ima tako bogatu obrazovnu tradiciju i multikulturalno nasljeđe da je privatno školstvo samo prirodna posljedica tih prednosti.

Ako znamo da je krajem 19. stoljeća Izidor Kršnjavi napravio model gimnazijskog programa koje su preuzele sve zemlje tadašnje Austro-ugarske monarhije, a koji se uz neznatne prilagodbe provodi i danas, ako znamo da je do 1945. u Hrvatskoj bilo mnoštvo privatnih škola s pravom javnosti, mahom vjerskih, ali svih konfesija, čija je kvaliteta uvelike nadživjela prostor i vrijeme u kojem su radile, onda su 1993. uz zakonsku regulativu, poštovanje i ljubav prema znanju, povijesti i tradiciji, uz umješnost osuvremenjivanja obrazovnog procesa i ponešto poduzetnosti bili dovoljni faktori za otvaranje privatne škole.

Te 1993. dvije su škole dobile verifikaciju Minstarstva prosvjete i športa: Privatna osnovna škola «Juraj Dobrila» u Puli, čiji je osnivač gospođa Branka Červar, i Prva privatna gimnazija u Zagrebu.

Do 1996. bio ih je zanemariv broj. No, onda počinje boom privatnih škola, tako da ih je krajem 2002. već bilo preko tridesetak s nekoliko tisuća učenika, a konstantno se otvaraju i brojne nove. Smatram osobito značajnim da se privatne škole šire policentrično, odnosno, istovremeno niču po cijeloj Hrvatskoj, dakle od Pule, Rijeke, Zadra, Splita, do Zagreba, Varaždina i Osijeka.

Je li privatno školstvo opravdalo svoje postojanje?

Jest, jer bogatstvom raznovrsnosti programa pruža nove mogućnosti, u sustavu obrazovanja stvara zdravu konkurenciju, a konačno i u ovom segmentu Hrvatsku približava Europi. Iako je poznato da je obrazovanje u cjelini vrlo trom, inertan sustav koji ne trpi nikakve radikalne i brze promjene, privatne škole dokazale su da se malim ali upornim koracima nastavni proces može i mora osuvremeniti, da najnovija znanstvena i tehnička dostignuća moraju postati sastavnicom obrazovanja i da prilagodba vremenu i uvjetima u kojima živimo mora biti okosnicom odgoja mladih.

I na kraju, što poželjeti privatnom školstvu?

Da se jednako nezaustavljivo razvija i dalje, te da se vrhunskom kvalitetom nametne kao neophodan čimbenik u odgojno-obrazovnom procesu.

I kao što reče superior Žanić davne 1607. godine pri otvaranju isusovačke gimnazije u ovoj zgradi: «Hvala Vam što ste svojom prisutnošću počastili ove skromne prostore!»